Magistar Hašim Merdić, vlasnik firme „Semikem“, prije nekoliko dana, na svom imanju u Svrakama posadio je više od 1.500 sadnica bora, jele i hrasta. Tiho, bez medijske pompe, s motikom i voljom u rukama.
-Ovo je, kaže, moj način da spriječim ono što se može spriječiti – pojavu klizišta koja su već jednom odnijela nekoliko kuća u našem naselju. Kad sve ovo naraste, nastavlja Merdić, Svrake će imati svoj mali park, vazdušnu banju, mjesto mira i čistog zraka.
Njegov glas nije glas biznismena koji broji profit, nego glas čovjeka koji broji korake između biljke i čovjeka. Na prostoru gdje su izvori „Sedam vrela“, lokalnog vodovoda sa kojeg se dvije trećine naselja napaja pitkom vodom, sadnice će čuvati ono što ni novac ni moć ne mogu: životnu ravnotežu.Jer, i voda zna zahvaliti onome ko je čuva.
Hašim Merdić u privredne vode zakoračio je 1989. godine, formiranjem firme „Semikem“. Tada, dok su mnogi još vjerovali da se privatna inicijativa ne isplati, on je u jednoj skromnoj laboratoriji počeo proizvodnju hemijskih reagenasa. Godine su prolazile, tržište se mijenjalo, ali je njegov princip ostao isti – kvalitet prije kvantiteta, čovjek prije profita.
Danas „Semikem“ proizvodi više od 1.200 medicinskih i kozmetičkih preparata, a novi proizvodi, poput „Zaštitara srca“, „Flexisema“, „Fitosema“ „Dijabetstopa“, „Imunosema“, „Artičoke“, „Hepasema“, „Magične zimske terapije“… tek ulaze na tržište. Sve spravljeno, kako kaže, „na bazi prirode i iskustva“, a koji kao dodatak ishrani, pospješuju rješavanje određenih zdravstvenih problema sa kojima se suočavaju građani.
-Nisam od onih koji stanu kad dođu do cilja, dodaje sa blagim osmijehom. Dok jedan proizvod ide na tržište, u laboratoriji već spravljam novi. I tako stalno. Uvijek postoji neko kome to može pomoći.
Njegov „Ranč“ u Svrakama nije vikend naselje, nego radna oaza. Tamo se, s motikom u ruci, bavi biljkama od kojih kasnije nastaju kreme, tinkture, melemi i čajevi. Kad ga pitate zašto sve to radi, odgovara jednostavno:
-Da duša zna da nije uzalud živjela.
U toj jednoj rečenici stane cijela filozofija njegovog rada – da se vrijedi boriti za ono što raste, a ne za ono što se troši.
Zemljišne parcele koje su nekada bile korov i šiblje danas su zelene površine, cvijetnjaci, voćnjaci i izvorišta. Na njima čovjek može stati, udahnuti, pogledati oko sebe i reći: „Ipak ima nade.“
Merdić ne govori mnogo o sebi, ali o njemu govore djela. Govori miris bora koji će, kad naraste, čuvati vodu i ljude. Govori travka koja nikne iz zemlje koju je dotakao. Govori činjenica da se, i u svijetu hemije i profita, može biti čovjek s korijenom.
Jer, postoje ljudi koji grade fabrike – i postoje oni koji sade šume. Hašim Merdić je od onih koji znaju da su i jedno i drugo – samo različiti oblici stvaranja.